Veštačka oplodnja i moje iskustvo
SVE JE U GLAVI
Kada sam otisla kod ginekologa na rutinski pregled (uvek sam vodila računa o svom zdravlju, prosto sam takva) u neformalnom razgovoru mila jedna gospodja u godinama mi je skrenula pažnju da sam već uveliko zagazila u 3o-te i da “neće biti lako” potom. Odmahnula sam rukom, kao da su biološki sat već uveliko ukinuli i zamenili ga nekim super novim digitalnim gedžetom s kojim samo dodirom čarobnog palca možemo sve baš srediti, vratiti, promeniti unazad – unapred. No, avaj… Opuštena, prošlo je jos par godina u karijeri, putovanjima, veseljima, kupovini prvog zajedničkog stančića. Muž i ja smo imali normalne seksualne odnose. Ali bebac nije dolazio. Nije ni odlazio. Čisto nekako sve. Nigde nikog. Bar kod nas.
Ali oko nas mnogo. Prijatelji su vec uveliko gajili svoja čeda, jednog – negde dvoje, i imali neke svoje nove živote u koji se mi hteli/ne hteli nismo više uklapali. Moram priznati, pritiske sa strane nismo imali, kao neki drugi mučenici, to li zbog toga što nismo hteli da čujemo šta drugi imaju da kažu na našu temu potomstva, to li zbog toga što niko nije smeo da nam “soli pamet” kako smo mi primali savete roditelja i bliskih ljudi (mudrih i dobrih).
I nekako smo uz svesrdnu pomoć sa strane ( SMI, reklame, internet, razgovori u autobusu, i prosto svuda) počeli da razmišljamo, i to u pravcu imamo li mi problem postati roditelj istinski ili sve je to plod naše fikcije I da se jednostavno nismo samo malo vise potrudili…
I, znate šta, reći ću vam iskreno – sve su to gluposti, vi definitivno imate neki problem sa začećem ako u toku jedne godine normalnih seksualnih odnosa niste zatrudneli. Da li je to problem u vama ( genetika, stečeno potom) ili spoljašnje (Marsovci, ekologija i dr.) nije više važno…
I tu počinje haos, blago rečeno. Možda, bolje reći – užas, ili vrteška bez prestanka…. Ili još bolje – cirkus koji je stigao u vaš grad i nema nameru da nikad ode.?
i tako…
Scenario je sledeći: vi odlazite kod lekara tužnih očiju, jer ste shvatili da posle deset godina ne možete da zatrudnite i da nešto nije u redu. On ili ona vam pišu odlučnim potezom ruke kao da znaju da će posle toga sve biti u redu, šta sve treba u prvom delu da prekontrolišete…. vaginalni UZI, kolposkopija, razni brisevi, opšte analize krvi i mokraće i to je samo predjelo… vi smireni odlazite da uradite poslušno sve to kao djak prvak u očekivanju ocene 5 i posle nekoliko dana dobijate rezultate da je, možete misliti samo, za sad sve u najboljem redu.
Podsećam, ovo je priča o sterilitetu nejasne geneze, koji je prisutan u mnogim slučajevima. Ovo nije priča – primer onih, rekla bih – srećnika, gde su im nešto odmah našli, iskopali, odsekli, zašili, obnovili i oni “volala“ – zatrudneli (I to prirodno, na primer). Ovo je priča onih kod kojih se “ništa ne zna, jer sve je u redu”, i “nista nije u redu i biće sve u redu i ništa neće biti u redu”… priča o potpunoj magli, u duši i telu.
Elem, kad ste dobili prve rezultate, kreće “drugi krug pakla”, mada ste vi nekako srećni, jer ide novi krug nade. Kreću nove analize sve složenije i sve skuplje i na koje morate čekati duži vremenski period. A onda dobijete i njih pa vam kažu da, u principu, ne vide nikakve anomalije i probleme, pa pošalju ovaj put i vas i vašeg partnera na “novu turu pica”. I to tako – u nedogled. Tu su i analize poput kareotipa, hormona, proteina s i c, rentgeni…
A onda jednog dana, kažu vam da je ipak kraj svim zemaljskim analizama i mašući rukama svečano izgovaraju – “ne gubite više vreme, 21. vek je… idite na veštacku oplodnju”. U početku, to nekako deluje kao presuda, ali malo kasnije zatim, vi uzdahnete i odahnete. Nova runda u ringu zivota.
Ja sam dva puta bila u klinici Sebo. I oba puta sam iz prve zatrudnela što je zaista bio uspeh. Beta hcg (pokazatelj posle dve nedelje prenosa embriona) je bio svaki put oko 120. To je obećavalo i pokazivalo da je trudnoća. I svaki put sam imala pobacaj na 6 nedelji trudnoce. Dijagnoza- prirodni odabir ( selekcija). Reci cu samo: jedan od najtežih perioda u životu jedne žene je kad nosi pod srcem srce i to majušno srce “prirodnom selekcijom” reši da više ne kuca…☹
Posle tih tragičnih momenata mnogi parovi uzimaju predah ili zauvek batale stvar. Mi smo uzeli predah kako duševni, tako i finansijski. Ali odmarate se i hormonski, jer vaše telo je izmučeno i protkano najludjim veštackim hormonima i ostalim čudesima. Oporavljate se, ustvari, najviše od duševne boli i uništenih nada.
A vreme teče… tik-tak, tik-tak. Puls života nezavisno vas odzvanja i neumitno kucka…
I posle nekog perioda, na primer – godinu dana ili dve, vi rešite da probate ponovo. Mi smo rešili “sad i nikad više”. Otišli smo ovaj put kod drugog lekara, ne zato što je prethodna klinika bila loša, već zato što je ova nova, bila jednostavno, bliže. Skoro opušteni sasvim (nikako neću saznati nikad kako smo uspeli u tome, da budemo opušteni, ali mislim da nazirem – “sad ili nikad” smo rekli. Znači, posle ovog biće kraj svemu, pa znaci i neka vrsta olakšanja. Opet iste procedure, opet isti lekovi i pripreme… opet život “pod staklenim zvonom” da se ne razbolimo, da se ne preforsiramo, da ovo – da ono. Ali ja sam se i tad razbolela, i najela, i napila jednom slucajno skoro, bila preaktivna, pila antibiotike i sve što prva dva puta nisam. I nisam posle prenosa embriona ležala nepomično 48 sati, kako sam radila prethodna dva puta… i čitala sam lepe knjige i gledala lepe filmove. Čak sam jednom i videla belog galeba na susednoj zgradi kako se kupa u škrtim sunčevim zracima Marta 2015. nešto mi je govorio… bila sam srećna dok sam čekala prve rezultate krvi. U medjuvremenu me je pozvao porodični prijatelj, lekar, da me pita kako sam dok čekam betu I, uzgred valjda, da me pripremi na još jedno razočarenje, izustio jednu jedinu rečenicu koju samo nju bas nije smeo da izgovori. Bilo je to nešto kao “imala si transfer u februaru, zima je velika, veštacka oplodnja ima slabe pokazatelje zimi” tako nekako, ali u blažoj formi, nežnije, čak.
Onda sam dobila preko mejla rezultate HCG. Ovog puta su bili ubedljivi – 550. Začeće – potvrdjeno. Bebac je tu. Čekamo još jednu potvrdu, dan kasnije, da vidimo da li se beta duplira i ako se duplira – vi ste ovu bitku dobili. I to su trenuci lepote istinske i radosti iskonske.
Nikome ništa ne pričate dok se bebi ne čuje srce na ultrazvuku. Posle radosnu vest saopštavate, skoro pa svima, osim prijateljici za koju mislite da vam zavidi tajno jer ni ona nema još dete. Rodila sam predivnog dečaka u 38 nedelji, carskim rezom.
Kad su me posle pitali – šta misliš, zašto je ovaj put uspelo i sta si promenila ovaj put? i kako tako – odjednom ( sa strane gledano)? – ja sam odgovarala samo jedno: “sve je u glavi… ako nije u telu….”